Svatko od nas ima mnoštvo želja i željica, a posebno djeca. Ponekad je roditeljima teško ne ispuniti sve želje svoje djece – misle kako bi nepopuštanjem, zabranom ili pak oduzimanjem nečega naškodili svome djetetu. Mogu čak misliti kako nisu dobri roditelji kada dijete plače, kada je tužno ili kada se ljuti na njih pa zanemaruju svoj instinkt koji im govori što je stvarno bolje za dijete i radije pristaju na djetetovu ideju.
Iako je roditeljima to ponekad teško, djeci je potrebno postavljati granice, odnosno ograničavati ponašanja i situacije koje za dijete mogu biti potencijalno opasne ili nisu primjerene. U suprotnome, dijete preuzima „ulogu roditelja“ gdje dobiva kontrolu i moć za koje nije spremno i ne zna ih pravilno koristiti.
Kod postavljanja granica, djeca nerijetko osjete frustraciju, što roditelje može navesti da posumnjaju u sebe i svoje odluke te ipak popuste djetetu. Da bi se dijete moglo razvijati i sazrijevati, nužno je da se susretne s frustracijom. Kada se dijete od rane dobi susreće s granicama, ono stvara određenu otpornost na frustracije te zna kako se nositi s istima. To je izrazito važno za daljnji napredak djeteta u životu – u školi, na fakultetu, na radnome mjestu, u svakodnevnim životnim situacijama. Također, granice dijete uče i empatiji tako što mu se osvještava kako i drugi ljudi imaju svoje potrebe i želje.
Nadalje, kad govorimo o granicama, važno je razgraničiti djetetove emocije od njegovog ponašanja. To konkretno znači kako su sve emocije dobrodošle, no nisu sva ponašanja prihvatljiva. Primjerice, ukoliko je dijete ljuto i počne udarati roditelja, roditelj postavlja granicu: „Stop. Ne dopuštam da me udaraš./ Ne možeš me udarati. Vidim te, ljut/a si. Možeš udariti jastuk ili ovako stisnuti šakice.”
Navedeni primjer djetetu daje smjer kako može na društveno prihvatljiv način izraziti svoje emocije. Također, vidljivo je i kako nije djetetu dovoljno samo reći da neko ponašanje nije u redu već mu je potrebno ponuditi alternativu, odnosno što može umjesto toga te prevenirati određena ponašanja kad god je to moguće.
Kako bi rasla, razvijala se i istraživala, djeca se moraju sjećati sigurno. Granice pružaju upravo to – predvidljivost, koja dovodi do osjećaja sigurnosti. Kada pak djeca znaju što očekivati u određenim situacijama, tada više i surađuju.
Djeca u raznim fazama razvoja mogu ispitivati granice – to je zato što na taj način potvrđuju sigurnost roditeljskog vodstva. Ukoliko su roditelji u takvim situacijama dosljedni i ne odmiču od postavljenih granica, dijete potvrđuje da je sigurno te da njegov sigurni prostor za istraživanje i razvitak čvrsto stoji i nije poljuljan.
Na kraju, ono što je najbitnije za granice jest to da dobro postavljene granice čuvaju odnos između roditelja i djeteta – jer ipak su roditelji djetetu najvažnije osobe na svijetu.
Pripremila:
Marta Kalenik, mag.psych.
psihologinja DV-a „Potočnica“, Pitomača
