Postavljanje granica može stvarati veliki pritisak roditeljima – kako ih postaviti nježno, a dovoljno jasno, kako biti dosljedan i sl. Ova pitanja mogu roditelje zbuniti i poljuljati u postavljanju granica. U nastavku teksta slijede konkretne smjernice vezane uz temu postavljanja granica.
Kad govorimo o granicama, uvijek se na prvome mjestu spominje dosljednost. Ona je važna kako bi dijete znalo što očekivati u određenim situacijama te se na taj način osjećalo sigurnim. Ukoliko je potrebno, roditelji mogu uzeti vremena za razmisliti kad ne znaju što napraviti u određenoj situaciji. Kada roditelji donesu odluku, to neka onda vrijedi i nadalje. Kada je granica jednom postavljena, a sljedeći puta u toj istoj situaciji nije, to može biti zbunjujuće za dijete. Kod dosljednosti je također bitno da oba roditelja budu složna i dosljedna kako sebi, tako i jedno drugome.
Nakon postavljanja granice, ukoliko se ponašanje nastavilo dalje, koristimo prirodne i logične posljedice, NIKAKO KAZNE! To znači da dijete uči iz prirodnog slijeda događaja – npr. ukoliko prolije vodu, treba uzeti ubrus i obrisati proliveno. Oduzimanje igračke, crtića ili čega sličnoga što dijete voli, nije povezano s prethodnom situacijom i neće dijete naučiti onome što želimo. Još jedan primjer je pospremanje igračaka prije kupanja. Djeca često ne žele pospremiti igračke prije spavanja zato što bi se još igrali i družili s roditeljima. Ovisno o rutini koju obitelj ima prije spavanja, djetetu se može reći ovako: „Vidim te, danas ti je teško pospremiti igračke. Imamo ovoliko vremena do spavanja (pokazati rukama određenu količinu vremena). Ako veći dio potrošiš na pospremanje igračaka, tada nećemo imati vremena za priču prije spavanja.”
Kad govorite djetetu, spustite se na razinu njegovih očiju te uspostavite kontakt pogledom. Važno je prvo se povezati kako bi dijete spremnije i lakše surađivalo.
U nekim situacijama dijete ne treba moliti već mirnim i jasnim glasom djetetu reći gdje je granica te svojim ozbiljnim pogledom to podržati.
Kod djece jasličke i vrtićke dobi, važno je koristiti kratke i jednostavne rečenice, primjerene dobi djeteta. Djeca te dobi ne mogu popratiti duga i opširna objašnjenja.
Ponekad je dovoljno i samo validirati osjećaje. Neke od tih situacija su kada dijete nešto (ne) želi, ali je potrebno da to učini. Primjerice, ne želi ići u vrtić, ali roditelji moraju na posao i dijete ne može ostati kod kuće. U toj situaciji djetetu se može reći: „Vidim te, tužan/na si, teško ti je danas ići u vrtić. Žao mi je zbog toga. Sada ćemo se pozdraviti i ideš u skupinu.” Već to što je roditelj vidio da je djetetu teško, djetetu puno znači.
Kada želimo postaviti granicu u određenoj situaciji, nikako ne govorimo o djetetovoj ličnosti, već samo o određenom ponašanju. Ukoliko je dijete prolilo sok, roditelji neće djetetu reći: „Kako si nespretan/nespretna! Opet si prolio/la sok! Počisti to odmah!“, već će mirno reći: „Prolio/la si sok. Možeš uzeti papir i obrisati to.“ dok stariju djecu mogu pitati i da sami razmisle što bi sad trebalo napraviti.
Kada već možete predvidjeti da bi se mogli naći u nekoj izazovnoj situaciji, umjesto negativnog pogleda na situaciju, očekujte suradnju djeteta. Primjerice: „Danas idemo u trgovinu, vjerujem da ćemo se lijepo provesti. Prvo ćeš se voziti u kolicima, zatim ćeš isprobati papuče, a onda ćemo ići u park.”
Kod izazovnih situacija, mudro je i prevenirati one koje se mogu prevenirati, odnosno najaviti ono što očekujemo od djeteta. Na primjer, roditelj nešto radi, a dijete više puta dolazi do roditelja i zove ga na igru. Kako bismo izbjegli mogući nepoželjan razvoj situacije, roditelj u toj situaciji može reći: „Sada perem suđe. Nakon što operem još dva tanjura, doći ću se igrati s tobom.” Naravno, izrazito je bitno ispoštovati najavljeno.
Uspostavljanje pravila i rutina također dovodi do veće suradnje djece jer djeca znaju što očekivati te se osjećaju sigurnima. Nadalje, uvijek kad je to moguće, djetetu treba dati izbor ili alternativu. Kod davanja izbora, dovoljno je ponuditi samo dvije opcije između kojih dijete može izabrati. Kada dijete ima previše opcija na izbor, može biti zbunjeno i nepotrebno frustrirano. Npr.: „Sada ne možeš na tobogan, moraš pričekati. Dok čekaš, možeš se otići ljuljati na ljuljačku.” ili „Ne možeš jesti čokoladu za doručak. Želiš li bananu ili krušku?”.
Ipak, ponekad do izazovnih ili nepoželjnih ponašanja može dolaziti zato što se djetetu samo u tim situacijama pridaje pažnja. Bitno je uočiti i pohvaliti dijete, odnosno dati mu povratnu informaciju za one situacije koje radi dobro i ponašanja koja želimo poticati kod djeteta. Roditelji tako mogu doći do djeteta kad se lijepo i zainteresirano igra pa mu samo dati pusu u prolazu, često govoriti djeci da su ponosni na njih, da vole što su njihovi roditelji i sl.
Kod djece predškolske dobi, ukoliko su roditelji već nekoliko puta ponovili granicu, mogu upitati dijete: „Što misliš da ću ti ja sada reći?” ili „Što ti misliš, zašto ja ne želim da igraš nasilne igre na kompjuteru?”. Tako potiču dijete na razmišljanje o situaciji te preuzimanju odgovornosti za istu.
Dragi roditelji, za kraj – granice nisu „bauk“, one su potrebne i korisne. Imajte na umu što je dugoročno bolje za dijete i koja je stvarna djetetova potreba, a ne želja – jer, želje su prolazne i promjenjive, a potrebe su uvijek prisutne i iste.
Pripremila:
Marta Kalenik, mag,psych.
psihologinja DV-a „Potočnica“, Pitomača
