Nisam užasan… Ja sam frustriran. Nervozan sam, pod stresom, preplavljen i zbunjen. Treba mi zagrljaj.”
Iz dnevnika 2-godišnjakinje:
Danas sam se probudila i htjela se sama obući, ali mi je rečeno ” Ne, nemamo vremena, pusti me da to učinim.”
Ovo me rastužilo.
Htjela sam se hraniti za doručak, ali mi je rečeno,
” Ne, previše si neuredna, dopusti da ja to učinim za tebe.”
Zbog toga sam se osjećala frustrirano.
Željela sam otići do auta i ući sama, ali mi je rečeno: ” Ne, moramo krenuti, nemamo vremena. Pusti me da to učinim.”
Ovo me rasplakalo.
Htjela sam sam izaći iz auta, ali mi je rečeno ” Ne, nemamo vremena, pusti me da to učinim.”
Ovo me natjeralo da pobjegnem.
Kasnije sam se htjela igrati s kockama ali mi je rečeno ” ne, ne ovako, ovako…”
Odlučila sam da se više ne želim igrati s kockama. Htijela sam se igrati s lutkom koju je netko drugi imao, pa sam je uzela. Rečeno mi je ” Ne, ne radi to! Morate podijeliti.”
Nisam sigurna što sam učinila, ali me je rastužilo. Pa sam plakala. Željela sam zagrljaj, ali mi je rečeno “Ne, dobro si, idi se igrati”.
Rečeno mi je da je vrijeme da se javim. Znam to jer netko stalno govori: ” Idi po svoje igračke.”
Nisam sigurna što da radim, čekam da mi netko pokaže.
” Što to radiš? Zašto samo stojiš tu? Pokupi svoje igračke, odmah!”
Nije mi bilo dopušteno da se oblačim ili premještam vlastito tijelo da stignem tamo gdje trebam ići, ali sada me traže da pokupim stvari.
Ne znam što da radim. Treba li mi netko pokazati kako se ovo radi? Odakle da počnem? Kuda ove stvari idu? Čujem puno riječi ali ne razumijem što se traži od mene. Bojim se i ne mičem se.
Legnem na pod i plačem.
Kad je bilo vrijeme za jelo htjela sam si uzeti svoju hranu, ali mi je rečeno ” ne, ti si premala. Pusti me da to učinim.”
Zbog toga sam se osjećala malenom. Pokušala sam jesti hranu ispred sebe, ali je nisam sama uzela i netko stalno govori ” Evo, probaj ovo, jedi ovo…” i stavlja mi stvari u lice.
Nisam htjela više jesti. Ovo me je natjeralo da bacim stvari i plačem.
Ne mogu otići sa stola jer mi nitko ne da… jer sam premala i ne mogu. Stalno govore da moram nešto pojesti. Ovo me tjera da plačem više. Gladna sam i frustrirana i tužna. Umorna sam i treba mi netko tko će me držati. Ne osjećam se sigurno ni pod kontrolom. Ovo me plaši. Plačem još više.
Imam 2. godina. Nitko mi neće dopustiti da se obučem, nitko mi neće dopustiti da preselim vlastito tijelo tamo gdje treba ići, nitko mi neće dopustiti da se brinem za vlastite potrebe.
Međutim, od mene se očekuje da znam podijeliti, ” slušati “, ili ” čekaj malo “. Očekuje se da znam što reći i kako se ponašati ili podnijeti svoje emocije. Očekuje se da sjedim mirno ili znam da ako bacim nešto, možda će se slomiti…. Ali, ne znam te stvari.
Nije mi dopušteno vježbati svoje vještine hodanja, guranja, povlačenja, zatvaranja, kopčanja, izlijevanja, služenja, penjanja, trčanja, bacanja ili raditi stvari za koje znam da mogu učiniti. Stvari koje me zanimaju i čine znatiželjnim, to su stvari koje ne smijem raditi.
Imam 2. godina. Nisam užasna… Ja sam frustrirana. Nervozna sam, pod stresom, preplavljena i zbunjena. Treba mi zagrljaj.
* autor Dejah Roman – Hvala vam na snažnim riječima *
